Znam da pisanje bloga već odavno nije "in" ali sve više osjećam potrebu da se vratim ovom formatu i sad sam tu. U mom malom svijetu se i dalje ne događa ništa spektalurano, živim tempom koji mi odgovara, mirno i s da će najmanjom mogućom količinom stresa, svjesno izbjegavajući negativne događaje i osobe. Možda to i jest zabijanje glave u pijesak ,ali odavno znam da ne mogu mijenjati svijet već samo sebe.Kada sam prije osam godina otišla živjeti na selo ,znatan je broj osoba, iz moje okoline uključujući i neke vrko bliske, bio vrlo skeptičan i gotovo nitko nije vjerovao da će moja country faza potrajati. A ja sam i dalje tu, uvijek i nadam se zauvijek.
Neću previše mudrovati ni pokušati ikoga nagovoriti da odabere moj način života, ali odluka o dolasku ovamo je vjerojatno najbolja koju sam ikada donijela.
I dalje se ne bavim poljoprivredom, ove sam godine odustala i od povrtnjaka, jedino mi ostaje moje cvijeće i to prvenstveno hoste kojima su se pridružile heuchere, hemerocalisi i dalije. Nažalost zbog dugotrajne suše i ekstremnih vrućina ne mogu se jako praviti važna, sada mi je jedino važno da što više biljaka preživi iduće ćemo godine uživati u njihovoj ljepoti.
I na kraju neizbježno, ali i gotovo nepotrebno pitanje o šivanju, patchworku i quiltingu. Da , radim i to više nego ikad, no za slike će biti potrebno malo strpljenja jer nove radove još nsam uslikala, a Alietare još nije završen pa može proći
